Foto: Predrag Mitić

Radonjić: Nisam tražio da mi javljaju Ćuruvijinu poziciju na svakih 50 metara

25. januar 2016.


Svedok Dragan Pavić, šef jedne od ekipa DB-a koje su pred ubistvo pratile Slavka Ćuruviju, ostao je pri oceni da su zahtevi bivšeg šefa beogradskog centra DB da mu se odmah javlja svaka, i najmanja, promena u novinarovom kretanju, bili neuobičajeni

Pišu: Zoran B. Nikolić, Svetlana Palić

„Ja nikad nisam tražio metražu, da mi javljaju kretanje ’objekta’ na svakih 50 ili 100 metara. Govorim ovo zbog novinara, jer će sutra da osvanu bombastični naslovi, a ja ne mogu da se borim protiv novinara i njihovih impresija“, rekao je u ponedeljak pomalo iznervirano Milan Radonjić, bivši načelnik beogradskog centra Resora državne bezbednosti i drugooptuženi za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine.

Radonjić je reagovao na iskaz svedoka Dragana Pavića, penzionera RDB i šefa jedne od smena Devetog (pratećeg) odeljenja beogradskog centra, koja je na dan ubistva, 11. aprila, pratila vlasnika Dnevnog telegrafa i Evropljanina. U dosadašnjem toku suđenja tvrdnjama pojedinih svedoka da je Radonjićevo insistiranje na čestom javljanju Ćuruvijine pozicije bilo neuobičajeno i čudno, pridavana je velika pažnja.

Za ubistvo Ćuruvije 11. aprila 1999. godine optuženi su bivši načelnik Resora državne bezbednosti Radomir Marković i bivši načelnik beogradskog centra RDB Milan Radonjić, kao organizatori, pripadnik rezervnog sastava tog resora Miroslav Kurak, koji je u bekstvu, kao neposredni izvršilac, i Ratko Romić, u vreme ubistva glavni obaveštajni inspektor Druge uprave RDB, optužen da je drškom pištolja udario po glavi Branku Prpu koja je u vreme ubistva bila sa Ćuruvijom.

Kritika koja se dugo pamti

Pavić se, kao i većina njegovih kolega koji su do sada svedočili, nije sećao mnogih detalja, ali se dosta živo setio, kako je rekao, „problemčića“ koji je imao posle praćenja Ćuruvije dan pre ubistva, 10.  aprila. (To je u njegovom sećanju prvi dan praćenja Ćuruvije, iako su gotovo svi raniji svedoci tvrdili da je praćenje počelo 9. aprila.)

I Dragan Pavić je Radonjićevo veliko interesovanje za Ćuruvijino kretanje ocenio kao neuobičajeno.

„Pre nego što je objekat (objekat je u žargonu DB-a praćena osoba, dakle u ovom slučaju Slavko Ćuruvija, prim. SĆF) ušao u svoj stan, nismo na vreme javili da je ušao u pasaž, a bilo je reči da se svaka promena pravca javlja radio-vezom, što kod nas podrazumeva skretanje levo, desno, a ne da javljamo njegovu poziciju na svakih 10 ili 50 metara. Čini mi se da smo, kad je objekat bio kod restorana ‘Šumatovac’, javili poslednju promenu, a sledeću tek kad je ušao u stan. Tako smo načelnik Devetog odeljenja Zoran Pavić i ja imali kritiku od načelnika Milana Radonjića zašto to nismo javili“, rekao je Dragan Pavić.

Svedok Dragan Pavić objasnio je da je praćenje Ćuruvije bilo „klasično“, bez posebnih zadataka. To znači da je zadatak pratećeg aparata bio da prati kretanje „objekta“, ustanovi na koja mesta zalazi i sa kojim osobama je ostvario kontakt, uključujući i, ako je to moguće, fotodokumentovanje „veza“

Iako je bilo jasno da je Pavić opasku o „metraži“ ubacio kao svoj komentar, jer ga, očigledno, još boli to što ga je šef „naribao“ zato što je njega „naribao“ njegov šef, Radonjićeva zastupnica Zora Dobričanin Nikodinović potrudila se tokom ispitivanja svedoka da razjasni da sam Radonjić nikako nije pominjao metre, niti da ih je pominjao tadašnji načelnik Devetog odeljenja, sada pokojni Zoran Pavić. Jer, kako je svedok i sam rekao, Radonjićeve zamerke preneo mu je načelnik Pavić, telefonom, a on sam nije ni bio prisutan kada ih je Radonjić izrekao.

Na tome je insistirao i Radonjić.

„Da li vam je načelnik Pavić preneo suštinu moje kritike, da je nemoguće da se meni sa određenim bitnim vremenskim zaostatkom javi da se objekat nalazi u kući, da je to suština moje primedbe?“, pitao je Radonjić.

„To mi već nije poznato“, odgovorio je svedok.

„U vreme bombardovanja, da li je bila obaveza da se podaci sa terena javljaju načelniku odeljenja ili zameniku?“, bilo je sledeće Radonjićevo pitanje.

„Ne baš svaka promena“, ostao je Dragan Pavić pri svom.

Šta znači „javiti“?

Na dan ubistva, Pavićeva smena je radila od 8 do 16 sati. Pavić kaže da on, kao šef smene, nije direktno učestvovao u praćenju, sve dok se Ćuruvija i Branka Prpa na početku Knez Mihailove nisu sreli sa nepoznatim muškarcem.

„Pošto je ta ‘veza’ trebalo da se proveri, jedan deo ekipe se odvojio i nastavio da prati njega, a ja sam ostao da pomognem ekipi koja je nastavila da ‘radi’ Ćuruviju. Pratio sam ga iz kola. Ćuruvija je kod Brankovog mosta sišao dole, išao ka Nebojšinoj kuli. Sve to sam radio iz kola, standardno. Objekat je prošao Nebojšinu kulu, pa do Poletovog igrališta, i u povratku je ušao na Kalemegdan. Ja sam kolima otišao okolo, našao se sa Sokovićem i predao mu smenu. Posle toga sam otišao kući. Toga dana je bio rođendan mom sinu“, objasnio je Pavić.

Zbog nepoznavanja tehnologije rada pratećeg aparata DB-a od strane suda i advokata, kao i zbog škrtosti pripadnika DB-a u objašnjenjima, opet je bilo dosta nesporazuma oko značenja pojedinih izraza

Svedok je objasnio i da je praćenje Ćuruvije bilo „klasično“, bez posebnih zadataka. To znači da je zadatak pratećeg aparata bio da prati kretanje „objekta“, ustanovi na koja mesta zalazi i sa kojim osobama je ostvario kontakt, uključujući i, ako je to moguće, fotodokumentovanje „veza“.

Zbog nepoznavanja tehnologije rada pratećeg aparata DB-a od strane suda i advokata, kao i zbog škrtosti pripadnika DB-a u objašnjenjima, opet je bilo dosta nesporazuma oko značenja pojedinih izraza.

Kada je svedok pitao kome su javljane promene, on nije umeo da odgovori. Objasnio je da su u normalnim, mirnodopskim okolnostima agenti između sebe komunicirali radio-vezom, korišćenjem šifara iz šifarnika, knjižica koje su nosili sa sobom.

U centru Devetog odeljenja sedeo je dežurni koji je bio zadužen da prati tu komunikaciju i beleži promene u kretanju. Taj dežurni bi potom obaveštavao operativnog radnika zaduženog za vođenje dosijea praćene osobe i načelnika odeljenja.

U prvim nedeljama NATO bombardovanja, kada se i desilo ubistvo, Deveto odeljenje nije imalo svoje prostorije, pa nije postojao ni dežurni službenik.

Pavić je rekao da su oni komunicirali kao i obično, ali da ne zna ko je sve slušao ono što su govorili „u radio-stanice“, pa zato nije umeo da kaže kome su promene u Ćuruvijinom kretanju javljane. Objasnio je i da komunikacija drugim sredstvima nije bila po pravilima, pa su se mobilni telefoni za ovu svrhu koristili samo izuzetno, kada bi neko od nadređenih na tome insistirao. Nije mogao da se seti da li su mobilni telefoni korišćeni i ovom prilikom.

Šuškanje u mraku

Druga važna tema Pavićevog svedočenja bio je beli golf 3, vozilo Devetog odeljenja, koji je, prema optužnici, koristio četvrtooptuženi Ratko Romić u vreme ubistva, a neki svedoci su u istrazi tvrdili da su ga videli u blizini mesta ubistva. Pavić je, uz par detalja koje je od davanja izjave 2007. godine zaboravio, praktično potvrdio svoj tadašnji iskaz.

„Ne znam datum kada se to desilo (u istrazi je izjavio da je to bilo 8. aprila, prim. SĆF), ali svakako pre praćenja Ćuruvije. Zvao me je načelnik odeljenja Zoran Pavić, bilo je kasno posle podne ili veče. Rekao je da pod hitno treba da damo jedno vozilo Drugoj upravi. Ja sam logično razmišljao, daćemo im najlošiji auto. Hteo sam da im dam sivi golf koji je zadužio Lazić, međutim, do tog golfa nismo došli, jer nisam mogao da nađem Lazića. Pavić me je ponovo zvao i požurivao me. Onda sam odlučio da damo beli golf koji je zadužio Dragović“, svedočio je Dragan Pavić.

U centru Devetog (pratećeg) odeljenja, u mirnodopsko vreme sedeo je dežurni koji je pratio radio-komunikaciju na terenu, beležio promene u kretanju praćene osobe i obaveštavao nadređene. U prvim nedeljama NATO bombardovanja, kada se i desilo ubistvo, nije postojao dežurni službenik, pa svedok nije znao da kaže ko je sve slušao radio-komunikaciju

„Načelnik mi je rekao: ‘Čuj se sa Dragovićem, oterajte auto iza srušene zgrade MUP-a, ostavite auto otvoren i vratite se’. Otišli smo do mesta gde Durmitorska produžava iza zgrade, onako kako mi je načelnik rekao. Bio je mrak, ništa se nije videlo, unaokolo neki krš. Kad sam prišao, iz mraka sam začuo Romićev glas, rekao je: ‘Gde si, Pavke’.  Pozdravili smo se, dao sam mu saobraćajnu, on je rekao ‘hvala’ i ‘doviđenja’. Susret je trajao sekundu-dve. Znači, predao sam Romiću beli golf, saobraćajnu dozvolu i kolsku knjižicu, a auto je imao i radio-stanicu“, nastavio je svedok.

On se prisetio da je bio mrkli mrak i da Romića nije video dok se on sam nije oglasio.

„Siguran sam da je bio neko s njim, ali ne znam ko. Obojica su bila u tamnim odelima, sa kapama. Osetio sam da je još neko tu, po koracima, čuo sam šum neki iza nas. Nije bilo nijednog drugog auta u blizini. Auto je vraćen nakon dva-tri meseca, ali ne znam ko ga je vratio“, zaključio je Dragan Pavić, koji tvrdi da on nije ništa potpisivao prilikom primopredaje, ali ne zna da li je to neko od načelnika uradio.

Pavić je kategorično opovrgao ranije svedočenje Ratka Ljubojevića, još jednog od tadašnjih šefova smena Devetog odeljenja, da je baš Ljubojević predao auto Romiću i još pritom video Franka Simatovića.

Pavićevu verziju ovog događaja, na početku ispitivanja ovog svedoka potvrdio je i optuženi Romić. Potom je, na pitanje Romića da li je Pavić video Romića ili beli golf u vreme praćenja Ćuruvije ili na dan ubistva, u Svetogorskoj ulici ili bilo gde u blizini, ili je čuo od nekog drugog da je video Romića ili pomenuto vozilo, svedok odgovorio: „Ne“.

Da li je radio radio?

Posle Pavića je svedočenje započeo Svetozar Mirčević, aktivni radnik BIA, u vreme ubistva vođa ekipe (praktično zamenik šefa smene) u drugoj smeni Devetog odeljenja, koja je praćenje Slavka Ćuruvije prekinula neposredno pre ubistva.

On je rekao da je svoju kratkotrajnu smenu (kaže da im je već posle dvadesetak minuta naređeno da prekinu praćenje) proveo u Makedonskoj ulici, negde oko taksi stanice, zajedno sa svojim šefom Nebojšom Sokovićem, koji je svedočio u decembru.

Mirčevićevo svedočenje se uglavnom poklopilo sa Sokovićevim. Rekao je da je praćenje prekinuto kada su Ćuruvija i Prpa bili otprilike kod Radio Beograda, da je on pokupio svoje „pešake“ i krenuo Svetogorskom ulicom prema mestu okupljanja kod Kalenić pijace, gde je druga smena trebalo da sačini izveštaj. Usput je poslednji put video par koji su do tada pratili negde kod kafane „57“, na oko 50 metara od ulaza u zgradu u kojoj je Ćuruvija stanovao.

Suprotno Pavićevom svedočenju, Mirčević je rekao da misli da u vreme bombardovanja radio-komunikacija uopšte nije funkcionisala (nije tvrdio), te da je za prekid praćenja čuo od Sokovića, ali da ne zna ko je i kako to javio Sokoviću.

Na identično pitanje Ratka Romića, da li je Mirčević video Romića i golf u kritično vreme na kritičnom mestu ili je od nekog čuo za to, i Svetozar Mirčević je rekao da nije.

Njegovo svedočenje biće nastavljeno u utorak, kada će mu pitanja postavljati sudsko veće.

Za utorak je najavljeno i svedočenje Vladimira Nikolića, u vreme ubistva načelnika Petog (analitičkog) odeljenja u beogradskom centru DB-a i jednog od dežurnih načelnika u beogradskom centru.

 


KADA JE IZDAT NALOG ZA PRESTANAK PRAĆENJA?

Milan Radonjić je, dok je ispitivao Mirčevića, izneo zanimljiv detalj iz svoje odbrane: tvrdnju da je on nalog za prekid praćenja izdao još kad je Ćuruvija izlazio iz kafane „Kolarac“, dakle – u vreme primopredaje dužnosti između prve i druge smene. Mirčević nije znao ništa o tome.